Kroz svakodnevnu praksu, često kod roditelja i udomitelja primjećujem da se teško nose sa lažima svoje djece i ne znaju na koji način trebaju djelovati kako bi uvjerili svoje dijete da je bolje govoriti istinu nego lagati. 

Dječja je laž često prolazna, i u osnovi nije zlonamjerna, jer djeca često brkaju maštu sa stvarnošću. Kažnjavanje takve djece vrlo je štetno, i ne postiže nikakve efekte. U najranijem djetinjstvu dijete je iskreno, a od velike je važnosti upravo taj početni period, kada roditelji svojim ponašanjem trebaju poticati dijete da bude iskreno.

Svojim primjerom i ponašanjem trebaju pokazati djetetu da je iskrenost vrlina koja se cijeni. Gotovo svako dijete ponekad  laže, a ni roditelji nisu izuzetak. I dok roditelji koriste laži kao prečac do željenog cilja, djeca lažima najčešće pokazuju strah od posljedica njihovog postupka.

Laže li vaše dijete kako bi izbjeglo kaznu, vrijeme je da se zapitate  jesu li ‘kućna pravila’ prestroga i ima li dijete povjerenja u vas. Nikada ne smijemo optužiti dijete da laže ako nismo stoposto sigurni u njegovu neiskrenost. Uvijek se moramo zapitati kako bi se mi osjećali da  nas netko lažno optuži. Ako je dijete počinilo nepodoštinu, ili napravilo nekakvu štetu moramo ga uvjeriti da će kazna za takvo djelo biti puno manja nego kazna za eventualnu laž.

Od ranog djetinjstva moramo ga učiti da preuzima odgovornost za svoje ponašanje, pa i laž. Iako roditelji imaju presudnu ulogu u odgoju djece, često nažalost kroz svakodnevne vijesti od strane raznih struktura u društvu čujemo razne verzije jedne istine, te se svi skupo moramo zapitati, kakav primjer dajemo djeci i mladima.

I na kraju da nas sve malo navedem na razmišljanje, i citiram poznatu biblijsku rečenicu Poncija Pilata: A što je istina?


Siniša Česi, dipl. defektolog - soc. pedagog
Ravnatelj Centra za socijalnu skrb Novi Marof