Prije nekoliko dana slavili smo Dan neovisnosti, toga dana 1991. godine Hrvatski sabor jednoglasno je donio Odluku o raskidu državnopravnih sveza s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ. To je blagdan na razini američkog Dana nezavisnosti.

Ali zašto onda veliki broj naših građana ne prepoznaje važnost ovog datuma, zašto ne ističemo barjak na našim kućama, reverima sakoa,  zašto samo računamo da li je to dan u tjednu kada bi mogli spojiti sa još dva dana i ne raditi pola tjedna…

Praznici u maloj zemlji na Sredozemlju počeli su dobivati potpuno drugu dimenziju, dimenziju spajanja radnih sa neradnim danima… Tada si postavljam pitanje da li gubimo naš identitet? Mislim da ne… Ima ljudi koji ističu svoj identitet… Evo gledam slike barba Luke i dragog vođe Ive koji nose stijeg na reveru odijela i snažno pokazuju svoj IDENTITET, gledam dragog Vladija koji kod komentara optužnice na reveru ima STIJEG… Naravno za dame postoje broševi sa istom ikonografijom…

Evo tako se živi identitet… Istaknimo svoju zemlju… Pokažimo koliko je volimo… Pokažimo koliko smo zahvalni što nam je omogućila da imamo povlaštene mirovine, visoka primanja, da možemo uživati na jahtama uz malo vitra, da ne znamo kolika je cijena benzina, da imamo službene automobile, da nam predsjednici drugih zemalja daju autograme, a ne čekamo u redu za crni kruh, da možemo imati hobi skupljanja broševa i satova… HVALA TI!

Alisa u zemlju čudesa

Upravo je identitet bio direktno/indirektno glavna tema predizborne kampanje u maloj zemlji. Nakon bojanja u crveno, počela su se koristiti skraćena imena (koja bi po nekim intelektualcima trebala nekaj značiti), brojati krvna zrnca i to sve za ostati na vlasti još jedan dan, pa gdje je tu milost za napaćeni narod, za poluprazne novčanika, za kvalitetu životu… I kako kaže ona narodna "kruha i igara", ovdje možemo slobodno "muzike i gluposti" uz ples bez ritma kao i gospodarstvo, ali sa tezom da "svijet voli pobjednike, da na tronu može biti samo jedan"… Isuse (ne bogohulim, već ga pozivam u pomoć) imam osjećaj da gledam "Alisu u zemlji čudesa" koju svako – toliko neko uštipne i vrati u stvarnost, ali nažalost u neku ružičastu… Što sve ljudi rade zbog JOŠ JEDNOG DANA…

Politički identitet

Prošlo je 20 – godina od samostalnosti naše male zemlje na Sredozemlju i još nas dalje plaše o nekoj novoj Jugoslaviji, pa ajmo biti ozbiljni. Naša mala zemlja na Sredozemlju za nekih godinu i pol biti će sastavni dio velike europske obitelji, u kojoj je već velika Slovenija, a za 4 godine dolazi i Srbija te Crna Gora, za 7 Makedonija, pa vidi vraga za manje od 10 godina u velikoj europskoj obitelji bude skoro cijela Juga… Pa nije valjda da je dama sa kamelija mislila na tu Jugoslaviju… U toj velikoj obitelji nalaze se i bivša Austro – ugarska, surađuju Poljska i Njemačka, Francuska i Njemačka i tako mogu nabrajati u nedogled. Sada ispada da se moramo plašiti Europske obitelji, uuu…

Pa zašto nas onda ti isti koji se boje crvenog upravo vode i tamo… Kao što rekoh posljednji put… Plava je protekla iz crvene… Sviđa mi se KNJIŽICA.

Charles Darwin

Nekada davno smo pjevali "Druže Tito ljubičice…" i tako ponosno odlazili na radne akcije te imali u sebi ugrađeno socijalno poduzetništvo, pomagali smo nemoćnima i to uzdignutog čela. Pjevanje je uvijek hrabrilo ljude, dizalo im moral i pokazivalo snagu… "Čavoglave", "Stop the war", "Od stoljeća sedmog" i tako mogu nabrajati u nedogled… Da je situacija u maloj zemlji ponovno teška pokazuje i to da pjesmom nastupamo u Parlamentu, jest da su pjevači zaboravili "Ljubičicu" ili "Čavoglave", sada se koriste lake note Jinxa, no valjda je to zbog  približavanja mladima.

Ma kakav primjer ti pjevači mogu biti za mlade, kada predstavljaju sve ono suprotno od stavova VRIJEDNOSTI. Parlament se pretvorio u sve, ali samo ne u prostor koji predstavlja identitet, prostor koji osigurava demokraciju… Danas to on više nije!

Mala zemlja sa Sredozemlja osim kaj je izgubila prije dvije godine pukovnika i Velikog vođu, Alisa je i dalje u zemlji čudesa, Parlament se bavi plesom i natjecanjem u bacanju flaša, zona Sumraka razvija se poput Đurđice i kaj nam još preostaje…

Valjda postoji nekakav PLAN!


Budno Oko