U školi su pričali o Danu zaljubljenih davne 1993. kad sam bio ponosan „đak prvak“, kako su tada nazivali učenike prvih razreda. Bio sam opčinjen Renatom koja je sjedila dvije klupe ispred mene. Renata je bila tiha povučena plavuša i apsolutno sve što je mali punašni dječak poput mene mogao poželjeti.

Moja Kelly LeBrock iz filma „Žena u crvenom“ 1984., prva žena koju sam upoznao na filmskom platnu i ljubav na prvo dizanje njene crvene haljinice u podzemnoj garaži na ventilacijskoj platformi. Gene Wilder je izgubio glavu za njom, a ja za Renatom. Nisam znao kako da joj se približim, što da joj kažem. Imali smo školsku spiku, ali to nije bilo dovoljno. Kao krajnji cilj želio sam famozni „cmok“ u obraz kojim bih zasluženo ponio titulu razrednog zavodnika.

Da, pričali su o Danu zaljubljenih te davne godine, o poklonima i međusobnom darivanju, a ja sam pravio plan kako ću joj sve reći nakon koncerta. Naime, u gradu je nastupao Valentin, popularni pjevač u to vrijeme. Sjećam se njegovog hit singla koji je išao nekako ovako:
„Tuli-tuli pan, jorgo-jorgovan, to su cvijeta dva. Tebe, mala zaboravit' neću nikada.“ Nije trajao duže od godine dana. Škola je organizirala odlazak na koncert koji je bio 14. veljače i tad sam shvatio o čemu se tu radi.
Čekaj, pa i ja sam zaljubljen!

Odlučio sam igrati na sigurno i kupiti poklon koji nijedna žena, to jest djevojčica ne može odbiti; bombonijeru u obliku srca!

Plan je bio savršen uz jedan sitni problemčić na koji nikako nisam mogao računati – moja nezasitna želja za slatkim. Putem do škole razmišljao sam kako neće primijetiti ako uzmem samo jedan čokoladni bombon. Možda još samo jedan. Još jedan i ništa više. U redu, ovo je posljednji i nakon toga prestajem. Kad uvidjeh što učinih, već je bilo prekasno.
Bombonijera je bila prazna, a školski sat samo što nije započeo.

Lagano sam se uspaničio pa odlučih prešutjeti ljubavni govor i jednostavno joj dati sada prazno plastično srce koje se još do prije nekoliko minuta zvalo čokoladna bombonijera. Pružavši joj praznu kutiju, zacrvenjeh se u licu, što od srama zbog svih prisutnih, što zbog činjenice da sam hladnokrvno i bez grižnje savjesti slistio sve praline. Da li se osmjehnula ili samo bezosjećajno podsmjehnula jer je shvatila kakav sam grijeh počinio, nisam mogao procijeniti. Nisam ni slutio što me čeka. Njena najbolja prijateljica, ujedno i posrednica sljedeći mi je sat podrugljivo odbrusila kako nisam njezin tip; kako JA nisam Renatin tip.

Jebo te, kako osmogodišnja djevojčica može znati koji je njezin tip?!?

Neslavan kraj moje prve ljubavi nije utjecao na moje pozitivno ili negativno viđenje samog praznika Valentinova. Nikad nisam na to ni obraćao pažnju. Oduvijek sam volio 14. veljače zbog imendana nekoliko članova moje uže obitelji i raznih delicija koje bi se spremale tog dana. Sveti Valentin je bio svećenik i mučenik te nije imao nikakve veze sa blagdanom zaljubljenih sve do 15. stoljeća.

Ono što me oduvijek fasciniralo u čitavoj toj strci oko Valentinova bila su javna osuđivanja od strane samaca. Tu se zapravo radi o blagom licemjerju i klasičnim, samačkim negativnim naklapanjima i ismijavanjima tog spomendana. Ako li ste u vezi ili pak sretno zaljubljeni, nećete se možda ni očitovati. Međutim, ako ste samac, svoje nezadovoljstvo i zavist najbolje ćete iskazati tako što ćete nekoliko dana prije Valentinova gorljivo zagovarati tezu kako je to jedan od groznijih dana u godini.

Valentinovo možemo svesti na jednostavnu formulu: žene obožavaju Valentinovo, a muškarci samim time postaju njihovi robovi. Svaka se žena potajno nada lijepom daru dok se muškarci nadaju seksu – bez obzira na dan u godini.

Bivša draga, ako ću sutra biti prokleto romantičan, osjećajan, brižan, prilagodljiv i spreman da udovoljim svim tvojim željama, imaj na umu da samo želim dobar, stari prljavi seks uz Barry White imitacije:“I'm gonna make luuuv to you, woman!“



Kolumna by McCromadda